Posveta filmu četrdesetih

U suvremenim ostvarenjima o Drugome svjetskome ratu razmjerno je malen broj djela špijunske tematike, a njihovi kvalitativni dosezi – uz poneku iznimku – nisu znatni. Prisjetimo li se primjerice britansko-američkoga filma Enigma (2001) Michaela Apteda o otkrivanju njemačkoga tajnog koda, nizozemskoga Crna knjiga (2006) Paula Verhoevena o Židovki koja postaje špijunkom pokreta otpora ili pak ruskoga Špijun (2012) Alekseja Andrianova o raskrinkavanju njemačkoga špijuna netom prije napada na Sovjetski Savez, možemo im priključiti i Tajnu vezu glasovitoga američkoga redatelja Roberta Zemeckisa o paru špijuna, Kanađaninu Maxu Vatanu (Brad Pitt) i Francuskinji Marianne Beausejour (Marion Cotillard), koji su se zbog izvršenja zadatka u marokanskom gradu Casablanci pretvarali da su bračni par da bi u Londonu doista zasnovali obitelj koja se poslije istražuje zbog sumnje da je Marianne zapravo njemačka špijunka.

Scenarist se Steven Knight pritom u strukturiranju predloška dijelom poslužio stvarnim svjedočanstvom iz ratnoga razdoblja, ali je u razradi obogatio kontekst izravnim referencijama na povijesno, kulturno i filmsko. Tako Zemeckis i Knight uspostavljaju filmsku cjelinu dvaju zemljopisnih suprotnosti, sjevernoafričke i britanske, uz francuski dodatak, ujedno se izravno referirajući na filmsko nasljeđe prve polovice 1940-ih. Dok nema sumnje da je smještanje radnje u marokanski grad izravna posveta znamenitoj Casablanci (1942) Michaela Curtiza, nadahnuća su klasičnim filmom znatno prigušenija tijekom zbivanja u londonskome okružju i zahvaća većinom u djela špijunskoga predznaka nastala tijekom navedenoga razdoblja, poglavito naslove Alfreda Hitchcocka kao što su Strani dopisnik (1940) ili Saboter (1942). No uočavamo i tematsku sličnost s Hitchcockovim romantičnim trilerom Sumnja (1941) u kojem supruga posumnja da ju muž želi ubiti, pa i geografsku sa zaboravljenim britanskim akcijsko-pustolovnim ratnim filmom Čovjek iz Maroka (1944) Maxa Greena također smještenim u Maroko i Englesku. U takvim se postavkama zanimljivim čini i da se osvrt prema Casablanci u dvjema prigodama nenametljivo uklapa i u drugi dio filma, referiranjem na francusku himnu završnicom u zračnoj luci.

Ipak nema sumnje da je neopravdano uspoređivati Zemeckisov film s Curtizovim, zacijelo i stoga što je sasvim razvidno da Zemeckis ne nastoji oponašati to vrhunsko ostvarenje klasičnoga Hollywooda. Dapače, posveta Casablanci što ju uočavamo u Tajnoj vezi sasvim se jasno ugrađuje u cjelovitost opusa Roberta Zemeckisa, filmaša čija je sklonost percipiranju i restrukturiranju društvenih i kulturnih mitova razvidna od samih početaka, a najnaglašenija je u prvih petnaestak godina karijere. Prisjetimo li se da je prvijenac Ruku svoju mi daj (1978) posvećen fenomenu bitlmanije, znanstvenofantastična komedija Povratak u budućnost (1985) zadirala je u mladenačke pomake 1950-ih i nastanak rock’n’rolla, dok se Povratak u budućnost 3 (1990) izravno oslanja o vestern. Vrhunac je takva postupka nepobitno Forrest Gump s rekonstrukcijskim odnosom prema društvenoj i kulturnoj povijesti SAD-a u razdoblju od 1940-ih pa sve do 1980-ih percipiranih kroz prizmu središnjega lika.

Redefiniranje filmske građe

U odnosu prema žanru, Tajna veza slijedi postulate u Zemeckisovu stvaralaštvu naznačene još pustolovnom romantičnom komedijom Lov na zeleni dijamant (1984) koja je osuvremenila postavke klasičnoga pustolovnog filma, zatim fantastičnom komedijom Tko je smjestio Zeki Rogeru (1988), što je u spoju igranoga i animiranoga zapravo referirala na film noir te epskom dramom o egzistencijalnom opstanku Brodolom života (2000) kao jasnom interpretacijom romana Daniela Defoea Robinson Crusoe (1719). Podjednako, dok je utjecaj tehnoloških dostignuća u obradi filmske slike vidljiv još od Povratka u budućnost, a naglašen je i u biografskom Putu do slave (2015), u Tajnoj vezi sveden je na tek nekoliko sekvenci, uglavnom zračnih napada na London. Zbog svega naznačenoga, taj se film nenametljivo razmatra kao izravan odraz kinematografije 1940-ih. Međutim, da preinaka u svome eksplicitnom postmodernizmu ne bi ostala tek izravno eklektična ili da taj film ne bi skliznuo u pastiš, pobrinuli su se Knight i Zemeckis samosvojnim stvaralačkim rukopisom i redefiniranjem žanrovske građe kroz okosnicu odnosa središnjih likova, zapleta i konteksta. Izgradnja odnosa dvaju špijuna razmatra se i uz inkorporiranje eksplicitnog iskaza njihovih spolnih odnosa, kao i kratkim segmentom uporabe psovki, čime se percipira iskorak iz uvriježenih obrazaca ostvarenja razdoblja. Pomaci su razrađeni i očitovanjem homoseksualnosti protagonistove sestre ili pak kratkom percepcijom uporabe narkotika tijekom raskalašene londonske večernje zabave. Nema sumnje da su takvi pomaci nenametljivi i skladno uklopljeni u građu filma čija se središnjica raščlanjuje kroz sukobe Saveznika i Sila osovine u tajnome djelovanju, toliko tajnome da ne samo da obmanjuje neprijatelja već može potkopavati i temeljnu obiteljsku zajednicu. Pritom je jasna i suprotnost institucionalnoga i osobnoga, jer Vatan krši zapovijedi i nastoji opravdati suprugu, a da svršetak ne bi bio defetistički, pobrinuli su se autori primjenom flešbeka protagonističina pisma kćeri i očuvanjem krnje obitelji u poslijeratnom razdoblju.

Prepoznatljiv redateljski rukopis

Film je to pažljivo gradirana ritma, izmjene dramskih, emocionalnih i akcijskih segmenata. Ako je pritom Steven Knight oblikovao svrhovit predložak bez nekih većih propusta, Robert Zemeckis u redateljskim je postupcima postigao dojam neprestane nestrpljivosti i sve izraženije nelagode svakako podcrtane i glazbom dugogodišnjega suradnika Alana Silvestrija, čije često repetitivne partiture osnažuju i gledateljevu recepciju prikazanog. Prepoznatljivost je redateljskoga rukopisa neupitna. Tako Zemeckis u ekspoziciji retorično pristupa predočavanju središnjih likova i zapleta, a mjestimična uporaba fluidne dinamične kamere prepoznatljiv je dio njegova stila. Kada se osvrće spram tradicionalnijih redateljskih formi, važnost posvećuje kompoziciji kadra i zatečenim stanjima središnjih likova. Uspostava odnosa s izvanjskim ratnim zbivanjima i često ambivalentnim sporednim likovima – u rascjepu između dužnosti i naklonosti protagonistu ili pak skrivenim nacističkim špijunima – postaje i poput sužavanja egzistencijalnoga prostora. Upravo zbog toga potvrđuje se činjenica da Robert Zemeckis u svojim filmovima kroz rad s glumcima često postiže i njihova zavidna dostignuća. Brad Pitt dojmljiv je kao špijun i muž koji želi zaštiti ženu, vrlo daleko od klišeja pukoga filmskoga ljepotana priskrbljena u počecima karijere. Mjestimice je čak nalik zrelim ostvarenjima Roberta Redforda, iako mu je izričaj drukčiji. Marion Cottilard pak izvrsna je u iznijansiranoj glumi ženskoga lika za koji se ne zna tko je zapravo i nosi tragičnost zbog nemogućnosti potpuna ostvarenja ljubavi u tegobnome ratnom žrvnju. Ta je glumica u spretnome koordiniranju europskih i američkih djela u Tajnoj vezi iznova proširila raspon svojih mogućnosti pa se nepobitno uvrštava u sam vrh svjetskih glumačkih veličina.

Filmska je fotografija Dona Burgessa bitan dio kvalitete ovoga filma. Zasićena kolorita u sjevernoafričkome podneblju i blijedih boja u britanskome, taj je snimatelj vrsno oslikao ne samo geografske suprotnosti nego i promjenu u habitusu i djelovanju protagonista kao i njihovih sudbina. Tako je neupitna kvaliteta Tajne veze, iako nije posrijedi i izvrsno ostvarenje. Razmatramo li ga u nizu ostvarenja Roberta Zemeckisa nastalih tijekom ovoga desetljeća, znatno je kvalitetnije od Puta do slave, a tek nešto manje intenzivno od Leta (2012), avijatičarske drame o prisilnome slijetanju. Usporedimo li Tajnu vezu s recentnijim špijunskim ratnim filmovima s temom Drugoga svjetskoga rata, nema dvojbe da je podjednako snažno djelo kao Enigma ili Crna knjiga, a  uspostava je odnosa s istovrsnim ostvarenjima klasičnoga Hollywooda pa i s Casablancom potvrđuje vrsnom sponom dvaju udaljenih filmskih razdoblja. I ne samo zbog toga, u ovome se filmu Robert Zemeckis iznova potvrđuje kao zreli filmski autor neopterećen čestim populističkim predznakom svojih radova, upravo zbog činjenice da kroz takav populizam i nadalje nadograđuje samosvojan stil i razrađuje preokupacije. Ako pritom zanemarimo da je potpisnik scenarija ratne komedije 1941: Luda invazija na Kaliforniju (1979) Stevena Spielberga, Tajna veza je u već zamalo četrdesetogodišnjoj karijeri jedino Zemeckisovo ostvarenje koje se bavi Drugim svjetskim ratom, čime je taj redatelj proširio i žanrovski raspon opusa.